Danas se navršava 17 godina otkada je ubijen Želimir Vidović

Bezbrojni primjeri svojevrsnog heroizma, stoičke, katkad zaludne hrabrosti protkani su i utkani u to herojsko doba odbrambenooslobodilačkog rata u kome su, preko noći, do juče mali, bezimeni i neprimjetni ljudi postajali svojevrsni heroji bez čijeg djela i imena bi svekolika bosanskohercegovačka borba za slobodu bila siromašnija, teža i neizvjesnija. U toj svovjevrsnoj golgoti i sveopštem stradanju Bosne posebno se istakao jedan poseban sloj ljud za koje danas često, ali i nepravedno, mislimo da žive povlaštenim životom, s olahko zarađenim novcem i slavom za koju smo skloni reći da je nezaslužena i daleko od stvarnih parametara slave.

Riječ je o sportistima, ljudima koji su svoju slavu ne tako rijetko krvavo sticali i van sportskih terena u trenutcima kada se gram slave životom plaćao.

U predvečerje II svjetskog rata, te najveće svjetske kataklizme do danas, na Olimpijskim igrama u Berlinu u Njemačkoj 1940. godine, nezaboravni tamnoputi Amerikanac Džesi Ovens pred prepunim berlinskim Olimpijskim stadioinom i zaprepaštenim vođom Trećeg rajha, najvećim krvolokom istorije čovječanstva Adolfom Hitlerom, istrčao je svoju nezaboravnu utrku života i kao pobjednik na najbolji način opovrgao Hitlerov primat arijevske rase. U tom istom ratu, širom svijeta, a naročito na prostorima ex Jugoslavije mnogobrojni sportisti, antifašisti utkali su svoje živote u neugaslu baklju slobode koja i danas titra postojanim plamenom čovječnosti.

Na ovim našim bosanskim prostorima do pred sam rat 1992.godine, mostarski stadion pod Bijelim Brijegom krasile su biste osmorice narodnih heroja, fudbalera Veleža, a slično je bilo i sa drugim sportistima širom BiH.I ovaj rat(1992-1995.) u Bih bio je obiljžen nezaboravnim djelima i imenima sportista koji su svojim otporom fašizmu ili svojim životima branili samobitnost i opstojnost BiH. Bokseri braća Kadrić iz Sarajeva svoje živote su dali na sjeverozapadnim kapijama Sarajeva, kao i vrhunski sportaš Bašović, na samom početku rata, Salko Ćurić vrhunski karatista, reprezentativac BiH i prvi trener BiH u karateu. Fudbaler 'Veleža' i reprezentativac ex Jugoslavije Vahid Halilhodzić, teško je ranjen boreći se u mostarskom paklu za slobodu. Njegov sugrađanin legendarni, Emir Balić je u inat smrti i ratu između granata skakao sa Starog mosta u nemirnu Neretvu i mnogi drugi širom Bosne i Hercegovine svojim heroizmom utrli su put slobode i osvjetlili ga vječnim plamenom časti i dostojanstva. I dobrinjska ratna drama ima svog sportistu, svojevrsnog heroja, koji, iako bez herojske lente i biste i danas svijetli dobrinjskim i sarajevskim prostorima, možda baš zato što smo pomalo zaboravili priču o nekadašnjem fudbaleru Sarajeva Želimiru Vidoviću, čovjeku, fudbaleru i sportisti čioje smo ime bez razloga zaturili i zaboravili na mnogobrojnim godišnjicama, memorijalnim skupovima i drugim svečanostima povodom zanačajnijih datuma, bitaka i događaja o oslobodilačkom ratu u BiH.

Želimir Vidović, nekadašnja vedeta 'Sarajeva', čijim su se potezima divili ne samo sarajevski hordaši nego i njihovi protivnici, tih sudbonosnih martovskih dana iz svoje kafane na Lukavičkoj cesti imao je hrabrosti da, grupu razularenih četnika kad su pretjerali u svom orgijanju, pesnicama istjera iz svog lokala, zbog čega je ubrzo morao napustiti i kuću i svoju kafanu.

Nedugo zatim kuća fudbalske vedete Želimira Vidovića, popularnog Kelija postala je snajpersko gnijezdo, koje je kasnije uz velike napore eliminisano.Kada su otpočele borbe, Vidović je , kao i svaki uzorni sportist, počeo da vraća dug svojoj Bosni svrstavajući se u redove njenih branilaca.Kada je prve dobrinjske ranjenike između četničkih barikada trebalo prebaciti do bolnice 'Koševo', popularni Keli je bio dobrovoljac od čije hrabrosti su zavisili životi ranjenika.Iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba sa četnicima, to ne čini, Vidović je ostao pri svojoj odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata odvezao ranjenike u bolnicu 'Koševo'.Kada se javio iz grada nakon uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se situacija koliko toliko ne smiri, a prolaz između barikada ne bude kako tako siguran.

Želimir Vidović Keli nije poslušao svoje drugove, nije poslušao, možda po prvi put, ni komandanta, i krenuo je na put bez povretka možda vjerujući u ratnu sreću i mogućnost da mu, bez ikakvog razloga , četnici neće ništa.Nažalost, na jednoj od barikada, popularni Keli je zaustavljen, a potom i odveden u zloglasnu kasarnu Nedžarićima, gdje ga je nakon mučenja likvidirao poznati zločinac Željko Ražnatović Arkan, koji će i sam nekoliko godina kasnije zaglaviti od svoje sabraće u poznatim čistkama beogradskog podzemlja.

Tako je prerano prekinut životni put ovog uzornog čovjeka, sportiste i fudbalera Želimira Vidovića Kelija , koji je između bezbjednog odlaska iz Sarajeva, kada je rat već bio izvjestan i ostanka u voljenom gradu izabrao ovo drugo. Izabrao je ljubav prema voljenom gradu i suporstavio se kukavičkom odlasku mnogih, koji će kasnije, na sigurnoj udaljenosti roniti krokodilske suze za Sarajevom i Bosnom i pjevati im pjesme da bi prigušili krik sopstvene savjesti uprljane sramnim odlaskom. Kelijeva savjest odoljela je bezbjednom odlasku i ostavila ga u njegovom gradu koji mu je, znao je to Keli dobro, dao sve što je mogao, zbog čega mu je Keli do smrti bio zahvalan.

Je li zaglušujući huk koševskih tribina stvorio od Vidovića čovjeka i borca, ili je čuveni poklič 'kada igra bordo tim, huligani uvijek s njim' prosto natjerao Vidovića da svojim antičkim gestom povratka prevaziđe sve ljudske strahove, teško je reći? U svakom slučaju njegov krvnik, poznati međunarodni kriminalac i vođa zvezdinih delija, Željko Ražnatović Arkan sigurno je dobro znao ko je Vidović i ubijajući njega želio je da ubije sve što je ljudsko i čovječno u ovom gradu.I grad, i njegove ljude, i bordo tim, i Koševo, njegove hordaše i naročito igrače kakav je bio Vidović.Kasniji patriotski stihovi posvećeni legendi mirnodopskog Sarajeva i sarajevskog fudbala Asimu Ferhatoviću Hasetu kao da će na svoj Hasetovski način pomilovati Vidovićevu žrtvu riječima 'E , moj Hase, da si ovdje sada'.

Tako se, u najgorim mukama rastao, popularni Keli sa svojim Sarajevom, i sa Koševom, i sa svojim hordašima. I sa Hasetom kao ljudskim uzorom i paradigmom koja je zadajala čovječnošću i poštenjem nogobrojne generacije sarajevskih fubalera među kojima je ime Želimira Vidovića Kelija sgiurno jedno od najuvjerljivijih. Iza njegove herojske smrti ostalo je prazno Koševo obogaćeno novim izgledom, ali osiromašeno bez Kelijevog ljudskog lika i njegove antičke geste koju pominjemo u ime onih koji su tih sudbonosnih dana, nakon Vidovićeeve smrti, masovno prilazili branicoima Dobrinje teško pogođeni Vidovićem smrću. Među njima bila je i grupa od 5-6 naoružanih ljudi, na čelu sa Atom, koje smo mu u Štabu imenovali kao interventni vod koji će kasnije voditi borbe tamo gdje je najteže. Na taj način je besmrtni Vidović i mrtav, mobilišući svoje drugove, vraćao dug svojoj Bosni i svom Sarajevu, jer nije više ni važno ni kad ni gdje je rođen ovaj veliki čovjek i borac. Njegova smrt kao da je krvlju ispisala osnovne podatke:Mjesto rođenja-Sarajevo, Državljanstvo-Bosna i Hercegovina.Sve drugo nije više važno."

Hajriz Bećirović,
"Dobrinjska ratna drama"
str: 178 - 181

ZELIMIR VIDOVIC KELI - BIOGRAFIJA

Došao na Koševo iz sarajevske Bosne, 1975. ,gde je zapao za oko strucnjacima FK Sarajevo.

Visok, snažan fudbaler, dugog koraka, bio je upotrebljiv na svim mestima u odbrani, pa su mu treneri poveravali mesto beka i igraca srednjeg reda. Pored uspešnog izvršavanja zadataka u odbrani, dugim koracima osvajao bi teren, ubacujuci se duboko na polovinu protivnicke ekipe, gde je cesto bio u prilici i za postizanje gola. Medju navijacima i prijateljima, poznat po nadimku «Keli» plenio je ljudskim i humanim pristupom, pa je bio omiljen i kao fudbaler i kao covek.

Po dolasku u Sarajevo, ustalio se na mestu desnog beka, uspešno izvršavajuci, pored defanzivnih i ofanzivne zadatke. Mogao je nekad igrati i slabo, ali mu niko nije mogao zamjeriti na nezalaganju, jer je njegov dres, uvek bio pošteno natopljen znojem. Bio je cenjen klupski prvoligaški igrac, bez kojeg se, u periodu od 1975 do 1983.g., nije mogao zamisliti tadašnji tim Sarajeva. Dok je igrao kao amater, obavezno je gledao derbi utakmice Sarajeva i Željeznicara, potajno sanjajuci, da bi se i on jednom mogao naci medju akterima ovih utakmica, za koje je živeo celi grad. San mu se ostvario 8.oktobra 1975.g., kada je na Koševu, u dresu Sarajeva sa brojem 2, odigrao svoj prvi derbi. Igrao je u užoj odbrani na mestu desnog beka sa Ekmecicem i Lukicem. U dresu Sarajeva sa brojem 2, igrace nekoliko sezona i biti nezamjenjivi igrac na desnom boku sa ofanzivnim zadacima.

Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, menjali golmani i levi bekovi, on je cvrsto prigrabio dres sa brojem 2. Najveci broj utakmica, s njim u užoj odbrani, su odigrali golmani: Ekmecic, Dautbegovic, Gruda, Handžic i Janjuš, te levi bekovi: Lukic, Bosnjak, Nikolic, Vidakovic i Radeljas. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu bice pomeren u srednji red, na mesto desnog halfa, gdje ce igrati jos ofanzivnije, odlicno kontrolišuci sredinu terena. Igrao je, u tada standardnoj half liniji Sarajeva sa Nijazom Ferhatovicem i Farukom Hadžibegicem.

U dresu Sarajeva odigrao je 11 derbija protiv vecnih rivala sa grbavice, od kojih je Sarajevo pobedilo cetiri puta, željeznicar pet puta, a dve utakmice su završene nerešenim rezultatom. Igrajuci ofanzivnog halfa u derbiju 10.marta 1982.g. na Koševu pred rekordnim brojem gledalaca (55.000), na pobedi Sarajeva od 2:1, uz Sušica je bio strelac jednog gola za Sarajevo. Na ovoj utakmici je zajedno sa maestralnim Safetom Sušicem, Božovicem i golmanom Janjušem bio najbolji akter ovog derbija. Odlicne igre pružio je i u derbijima: 13.avgusta 1978.g. na Koševu (2:0 za Sarajevo), te 21.oktobra 1979.g. na grbavici (1:1).

Želimir Vidovic Keli ostaje u secanjima navijaca Sarajeva i svih ljubitelja fudbala, kao odlican fudbaler, cije ime zauzima istaknuto mesto medju igracima svih generacija «bordo tima». Za vreme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, sa porodicom je ostao u opkoljenom Sarajevu, gde je, na pocetku rata poginuo prilikom prebacivanja ranjenika u bolnicu.

Secajuci ga se kao istaknutog sportiste i omiljenog coveka, njegovi prijatelji su, u prolece 1999.g., organizovali turnir u malom fudbalu njemu u pomen, a uz ucešce najistaknutijih fudbalskih ekipa iz Sarajeva.