Zbogom, Afriko - Kraj kralja svih ubleha, Ćire Blaževića

BiH ima sjajnu reprezentaciju, ukoliko će je voditi ozbiljan i sustavan stručnjak.Porazom u doigravanju kvalifikacija od Portugala ugašena je nada kako bi naša nogometna reprezentacija mogla konačno otići na Svjetsko nogometno prvenstvo; Nedim Hasić, novinar Slobodne Bosne analizira uzroke poraza i otkriva javašluk oko nacionalnog tima koji i nije mogao rezultirati do porazom i bolnim otrežnjenjem.

Na ono malo autoputa koji od Zenice vodi ka Sarajevu kolona automobila, koja se sa Bilinog polja kretala ka glavnom gradu, negdje u srijedu iza ponoći, blizu Breze, gazila je odbačenu zastavu BiH. Poderana i prljava lelujala je među točkovima automobila razočaranih navijača, bila je slika jada i očaja nakon utakmice baraža protiv Portugala. Nakon poraza se na sve gleda drugačijim očima. Kada se pobijedi Estonija, tada ni Bilino polje ne izgleda oronulo i jadno, tada i ne smeta toliko što se na tribinama nakrca nekoliko hiljada ljudi više nego što na stadion može stati, što pozivnice za lože dobije ko god hoće pa inozemnim novinarima skače nad glavom dok pokušavaju napraviti izvještaj sa utakmice.

Kada se pobijedi Armenija, onda ni sala za press konferencije ne izgleda kao sobica preslikana iz života radnika, filma Miroslava Mandića. No, kada se sve raspadne, kada nade o odlasku na Svjetsko prvenstvo prospu poput zrnevlja nakon gola Portugala, tada shvatimo kako smo zapravo u rupi iz koje nam spasa nema još zadugo. I za to nam nije “kriv Dodik“ ni “međunarodni moćnici“, krivi smo mi što smo dopustili da nam nogometom upravlja šačica baraba koja za petnaest godina nakon rata nije napravila niti jedan stadion, kriva jer nemamo kvalitetnog terena za treniranje, nemamo, konačno, ozbiljan Savez, imamo napirlitanog predsjednika Saveza, izvjesnog Sulejmana Čolakovića, za kojeg niko iz “izborne baze“ nije siguran kojim se sportom za života bavio.

Do srijede navečer imali smo selektora koji je u i oko nogometne reprezentacije zatekao cirkus u koji se, sa svojim opsjenarskim voluntarističkim šarmom, savršeno uklopio. I tim je šarmom potpalio nadu kako se improvizacijom može napraviti rezultat. No, nogomet je okrutan i egzaktan sport, lopta vraća samo ono što joj se dugo i brižljivo daje. Stoga priča o Miroslavu Blaževiću, selektoru reprezentacije BiH, i nije mogla drugačije završiti nego onako kako je okončala priča Blaža Sliškovića. Porazom i bolnim otrežnjenjem.

PROMUKLI BOJNI POKLIČ

Budimo iskreni, baraž je iza nas, pa možemo pričati bez straha da nas se optuži za razbijanje atmosfere i ugrožavanje nacionalnog interesa. Petnaest mjeseci pod tepih se skrivao sav prljavi veš, uvodile se samocenzura, guralo se ohrndalog Blaževića po svaku cijenu, sve kako bi se konačno otišlo na Svjetsko prvenstvo. No sada treba reći kako je jedini i isključivi krivac za poraze u baražu Miroslav Ćiro Blažević. Blaževiću bi, obzirom na godine i iskustvo u nogometnom svijetu, trebalo biti jasno kako povik Jeb...ću majku Portugalu na press konferencijama može fascinirati samo novinarske šarlatane koje samo zanima kako da sa njim popiju piće, dobiju dres i besplatno otputuju na utakmice reprezentacije. Ozbiljan, studiozan trener poput Carlosa Quieroza na to se ne obazire, on ode u Njemačku pa na licu mjesta prostudira igru i ponašanje ključnih bh. igrača u utakmici Hoffenheim — Wolfsburg. Blažević za to vrijeme s Halidom Bešlićem i Enisom Bešlagićem igra monopola u Sarajevu.

Queiroz je sa svojim suradnicima do u detalje na desetak utakmica prostudirao naše nogometaše. Blažević ih nije pratio čak ni u utakmicama Lige prvaka, “koliko me strah da se ne povrijede ne smijem ni gledati“, njegovo je pojašnjenje apsolutne nezainteresiranosti za svoj posao. No, ma koliko portugalski navijači zviždali Queirozu, nije slučajno on bio trener Manchester Uniteda i Reala, a Blažević švicarskog Veveya ili zagrebačkog Dinama. Zbog toga smo jedina reprezentacija koja je izgubila obje utakmice baraža.

U Lisabonu je Blažević izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošću, neraspoloženog Misimovića nije htio mijenjati sve do desetak minuta do kraja, također ni premorenog Muratovića. Naravno, Zvjezdan i Samir krvavo su su zadužili ovu reprezentaciju svojim igrama, no ulog je bio previše veliki, milionski, da bi se nekoga trpilo samo zbog kredita. Pola sata nakon meča, kada smo ga pitali zašto nije mijenjao na vrijeme, zašto nije Bajramovićem i Pjanićem upumpao snagu u vezni red, Blažević je potpisnika ovih redova, novinara Federalne televizije i Oslobođenja proglasio “zlonamjernima, rušiteljima reprezentacije“. No, nije odgovorio na ta dva pitanja koja su zapravo jedina bila važna. Bitnije mu je bilo vrijeđati novinara Slobodne Bosne po povratku u Sarajevo, što pokazuje da ni godine u Švicarskoj nisu pomogle njegovom odgoju.

U Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako Blažević nije stručnjak niti taktičar, nego samo dobar motivator. No, rat je davno prošao, pokliči o borbi za napaćenu domovinu, osvetu za srušene kuće i zarasla polja rijetko koga više mogu motivirati da da od sebe više nego što može. Drugo je poluvrijeme morao igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimovića kao trećeg napadača, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi već jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reći hvala.

PUTUJUĆI CIRKUS MONTY ČOLAKOVIĆA

Baraž sa Portugalcima izgubljen je u Lisabonu, možda još i ranije, na sarajevskom aerodromu. Hotel Mariott u predgrađu Lisabona ta je dva dana bio baza reprezentacije BiH, ali i okupljalište šarolike galerije likova kojima nije ni slučajno bilo mjesto blizu naših reprezentativaca. Noć uoči i nakon utakmice hotel su posjetili Sergej Barbarez, Elvir Bolić, Emir Granov, brazilski golgeter Mario Jardel sa svojim agentom Dinom Pašalićem...Svi su došli kako bi pozdravili naše igrače, Jardel, tri puta Zlatna kopačka Evrope preklinjao je da mu neko pokloni dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. U Lisabonu je Miroslav Blažević mlađi, koji je tamo na ekskurziju poveo sa sobom nekolicinu svojih prijatelja, sebi davao za pravo da određuje novinarima šta se o njegovom ocu smije napisati a šta ne.

U Lisabonu smo saznali i kako je Blažević junior, kome je jedina funkcija u reprezentaciji da bude Ćirin sin, zvao agente nogometaša nakon što bi ovi potpisali ugovore, da protestira zašto se prilikom transfera nije njega konsultiralo. Nažalost, svi su se oni, zajedno sa čelnicima Nogometnog saveza, tiskali u društvu polusvijeta za koji niko nije mogao sa sigurnošću kazati kako su uopće dobili priliku putovati u istom avionu sa reprezentacijom. No, oni su dobrodošli, oni su prijatelji reprezentacije, za razliku, recimo, od potpisnika ovih redova kojem je predsjednik NS BiH, Sulejman Čolaković , ljutit zbog članka u prošlom broju Slobodne Bosne, preko posrednika, jer nema hrabrosti bilo koga pogledati u oči i izravno reći ono što misli, poručio kako će mu zabraniti ulazak u avion na povratku u Sarajevo.

Neki su od Čolakovićevih suradnika išli još i dalje pa prijetili fizičkim razračunavanjem. Od Čolakovića se tako što i očekivalo, njegova netrpeljivost prema svima koji smatraju kako je Savez već godinama traljavo vođen, zbog čega je uostalom i nagomilan dug od oko tri i po miliona maraka, zbog čega nemamo niti jednog pristojnog stadiona u zemlji, odavno poznata. No nije od Blaževića, očito razmaženog u Sarajevu, gdje za godinu i pol dana gotovo da nije bilo niti jedne jedine kritike na njegov rad. Razumljivo, jer uspio je u onome što do sada nije njegovim prethodnicima, doteglio je reprezentaciju do baraža, duhu kojeg je pustio iz boce prije godinu i pol dana na putu do Afrike stajala je još samo reprezentacija Portugala. Ali isto tako, stoji činjenica da reprezentacija BiH pod njegovim vodstvom nije pobijedila niti jednu ekipu iz gornjeg doma evropskog nogometa.

Izgubili smo od Španije dva puta, od Portugala u Lisabonu, Turcima smo otkinuli tek jedan bod, izgubili smo na početku mandata od Bugarske u Zenici, kasnije i od Irana na Koševu, blamirali se u prijateljskom meču sa Rijekom, kada su reprezentativci trenirali trčkarajući po stepeništu hotela u kojem su spavali. No, ipak smo došli do baraža i to je nesumnjivo historijski uspjeh koji je uveliko Blaževićeva zasluga. No, on ne trpi kritike, taj simpatični opsjenar smatra kako je samo on gospodar svog šesnaesterca i svako novinarsko pitanje koje se ne uklapa u njegovo viđenje utakmice prihvata lično, smatra ga provokativnim i zlonamjernim. A rezultata nema, treći baraž Blaževiću nije bio treća sreća, nakon Irana, pred vratima raja ostavio je i BiH.

RED, RAD, ILI JAVAŠLUK

Ipak, iako ključni, nepravedno bi bilo kazati kako je Blažević isključivi krivac za poraz. U posljednjih godinu dana, sve oko nogometaša ličilo je na seoski teferič, to nije bila slika ozbiljnog nacionalnog tima. Nedopustivo je bilo da se noć uoči putovanja u Lisabon reprezentativce odvede na privatnu zabavu u kuću manekenke lopovske bh. tranzicije i da se tu, u vili otetoj za pišljivih 14 hiljada maraka, ostane do sitnih sati. Ponižavajuće je bilo gledati kako igrači u Lisabonu ne smiju izaći iz svojih soba jer su ih u holu hotela, dok su čekali da kupe karte za utakmicu, proganjali navijači, tražeći dresove, autograme, slikanje, za rukav vukli kvazimenadžeri koji su se tudošli ogrebati za piće i besplatnu večeru.

Bijedno se osjećao svako ko je gledaodolazak bh. delegacije u Mariott. Kakav god da je, Munib Ušanović je još uvijek generalni sekretar jednog nacionalnog saveza i pogledi portugalskih domaćina, dok mu stotinjak besposličara skandira u hotelu “Napuši se...“, ostavili su bolan pečat na obrazu svakoga ko imalo drži do sebe i svog identiteta. Ono što sada treba uraditi jeste ostaviti ključnu grupu igrača na okupu i pronaći trenera koji će znati kako je ubojita S ljevica, koji tačno zna šta M može odigrati, koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. No, to će biti nemoguća misija jer niko ozbiljan neće založiti obraz i doći raditi u ovakvim okolnostima.

Na jednoj smo strani imali M , koji je tražio red, rad i disciplinu. Na drugoj Blaževića i njegov putujući cirkus. Savez se odlučio za cirkus, jer samo u takvim okolnostima, ovako kakav je sada ustrojen, može funkcionirati. Neki će se igrači (Berberović, Rahimić, Muratović) nakon ovih kvalifikacija oprostiti od reprezentacije, no ostaje talentirana grupa igrača kojoj se mora obezbijediti normalno okruženje i trener koji zna postaviti igru. A to sa ovakvim Savezom nije moguće napraviti.

U hotelu oko nacionalnog tima se, pred utakmice, više ne smije okupljati kvazielita, menadžeri i jalijaši, igračima je potreban mir i koncentracija kakvu nikada nisu imali. Jer Misimović, Džeko, Spahić, Pjanić, Jahić,... su grumenje zlata, ljudske veličine koje su svojim značajem premašili gabarite običnih nogometaša i to je možda najvažnije i najveće što ova zemlja danas ima. Vi ste, momci, u Južnu Afriku trebali otići zbog sebe, zato što ste zlatni, pristojni i odgojeni. Zbog nas niste, ovakvi kakvi smo sada, zapušteni u svakom pogledu, nismo vas zaslužili. A za Ćiru ne brinite, on će se već lako snaći.

MUČAN SVRŠETAK TUŽNE NOĆI
Poraz i tuča za kraj

Kakav javašluk vlada u bh. reprezentaciji i oko nje možda najbolje govori i činjenica da zaštitari pred početak utakmice nisu dozvoljavali našem najboljem igraču, Zvjezdanu Misimoviću, da uopće uđe na stadion. Desetak minuta trajala je prepirka i ubjeđivanje, stvar je riješio Salem Prolić, nekadašnji sudija, sada uposlenik NS BiH, koji je reagirao i uveo Zvjezdana u ložu u kojoj su se već odavno udobno smjestili mnogi kojima tu nije bilo mjesta. Zapravo bilo je, ali u instituciji zatvorenog tipa lociranoj koji kilometar dalje od zeničkog stadiona. Da tužna noć na Bilinom polju okonča još jadnije, pobrinula se i grupa navijača koja se probala fizički razračunati sa našim igračima nakon utakmice. Sukob je izbio iz banalnih razloga, no bilo je mučno gledati nogometaše kako se naguravaju sa igračima, koji su ih pljuvali i gađali dok su ovi ulazili u autobus.

MIRALEM PJANIĆ, ČUDESNI BOSANSKI IGRAČ
Gdje god budem igrao, bh. reprezentacija mi je najvažnija

Doajen ex- jugoslovenskog sportskog novinarstva, ugledni novinar Sportskih novosti Branko Stipković napisao je izvanrednu reportažu o utakmici u Lisabonu i onome što se dešavalo oko nje. Na dvije strane tog hrvatskog sportskog dnevnika napisan je tekst koji bi mogao biti primjer na fakultetima kako se piše sportska reportaža. Naravno, Stipković je suviše ozbiljan novinar kako bi se bavio insinuacijama i izmišljotinama, no i takav nije bio po volji Blažević i nekolicini ovdašnjih novinara koji ga prate u stopu, koji aplaudiraju na konferencijama za štampu kada Blažević opsuje i ispali nekoliko izblijedjelih parola.

Stipković je jedini od tridesetak novinara koji su bili u Lisabonu napisao kako je Fahrudin Pjanić, otac Lyonovog dragulja Miralema, tražio razgovor sa Blaževićem, da vidi zašto Ćiro sustavno ignorira ovog nogometaša. “Kada se vrati kući nakon reprezentativnih priprema, treba mi sedam dana da ga psihički vratim“, pričao nam je Fahrudin noć prije utakmice u Lisabonu. “Samo želim znati zašto se igrača koji, po ocjenama francuskih novinara, uništi Liverpool, koji odigra najbolji meč u historiji francuske lige, ponižava zagrijavanjem u 86. minuti“, pojasnio nam je Pjanić, kojeg je Munib Ušanović nakon dugog razgovora uvjerio da razgovor s Blaževićem ostavi nakon baraža.

Pjaniću starijem je, baš kao i svima koji znaju ponešto o nogometu, jasno kako Misimović i Pjanić moraju igrati u ovom timu. Igrač kojem se zbog talenta klanja pola Evrope, kome je Manchester City ponudio devet miliona funti, a Chelsea bio brži pa napravio dogovor za transfer u idućoj sezoni, mora imati mjesta u početnoj postavi. Trener svih trenera morao je imati ideju kako bi mu trebala funkcionirati tako sastavljena vezna linija. Baš kao što su zajedno mogli igrati Aljoša Asanović i Zvonimir Boban za Hrvatsku 1998. godine.

Slobodna Bosna